You are here: Home O nama

O nama

slike_o_nama
POŠTOVANI  POSJETITELJI, ŽELIMO VAM DOBRODOŠLICU  !!!

U Stončici, lijepoj skrovitoj uvali nadomak Viške luke, poznatoj po visokom tornju jednog u nizu velikih jadranskih svjetionika, nedaleko od njezine istočne punte, bogata tradicija s kojom su odrasli ponukala je braću Linčir da unaprijede staro obiteljsko gospodarstvo. U jednom kraju piješćane plaže prostrana je prizemnica konobe koja nosi ime kao i uvala, a simbol joj je i cimer upravo svjetionik, nezaobilazna veduta cijelog otoka.

Složna braća

U tom je lokalu jedan kraj gospodarskog lanca koji vode braća, kao produkt rada na zemlji i ribolovu, pa sve podsjeća na modernu varijantu zadružnog obiteljskog gospodarstva. Godinama četiri, a danas samo tri brata zamislila su da većinu onog što dolazi na stol sami proizvedu. Pave, Tripo i Toni, redom od najstarijeg do najmlađeg, podjelili su uloge. Pavo je vinogradar, proizvodi vino, rakiju i prošek, a u konobi je njegovo sve oko gradele i pečenja, Tripo vodi restoran, a ujedno je i kuhar, a Toni je na moru s dvije obiteljske plivarice, pa lovi srdele, palamide i gofe. O maslinama i verduri brinu se svi. Naravno, zimi svi pomalo ribare i za svoj gušt.
Linčirovi su otvorili restoran u ljeto 1995. godine, a u roditeljskoj se kući za goste kuhalo i prije. Živeći od polja i ribolova, kao i mnogi na otoku, roditelji su dugo godina ljeti držali pansion, pa su braća odrasla s jasnom predođbom ugostiteljstva. Na Visu se kaže: Gdje je polje, tu ti je i riba. Ličirovo je polje odmah uz kuću, a uz njega je i vinograd. U maloj udolini koja se na kraju uvale nastavlje na plažu uvijek se zeleni. Na polju uspijeva salata, rajčica, blitva, mrkva, grah i bob, ali i lubenica i dinje. Najveću površinu zauzima vinograd. Kad se tome doda viška janjetina i kozletina koju nabavljaju od prijatelja, stol mogućeg jelovnika upućuje na vrhunsku gozbu. Ne fali ni oborite ribe. jer kod viških ribara ima ribe kad god zatreba. A sve to valja i pripraviti. Kako znate, na moru je običaj da svi muški znaju kuhati, i to je odlično, pa je kuhinja Tripino carstvo. Ipak, uz njega kuha i Pavina kći Ana. Kakve brudete pripremaju, ne treba previše opisivati! Jedan, u kojem je dominirala tabinja, prvo je jelo koje smo kušali prije spomenute gradelade, još nam je živ u sjećanju. Ne mora sve doći najedanput. Ni mi pri prvom dolasku nismo kušali sve što Linčirovi kuhaju, vraćali smo se u Stončicu još mnogo puta, pa smo jeli i kozletinu pod pekom i deliciju nad delicijama, janjetinu s gradele. E, ali na gradelama se ne peku samo riba i meso, nego i pomidori. Ubrani u vlastitom vrtu, pomidori s gradela naročito prijaju uz pečenu ribu. Pečeni pomidori i lešo krumpir tradicionalno su viško jelo. U stončici se od starih jela nađe i dropčić. Sprema ga Tripo od janječeg ili kozletovog dropčića, koji na otoku zovu viški kulen. To je zapravo specijalitet zamamna i posebna mirisa i okusa, a mnogi kažu da ga on radi najbolje na Visu. Na velikom prostoru pred restoranom, gdje su na samo nekoliko metara od mora pod sjenicom  drveni stolovi i klupe. Poseban je dio za ribu, poseban za meso, pa peku, a dobra je polovica za ražanj, jer tko bi ga uz toliko koza i ovaca mogao zaobići. Od svega što smo ovdje kušali, uključujući i ribu, janjetinu s gradela siguran nam je favorit. Pave koji se bavi vinogradom i pravljenjem vina, rakije i prošeka, kaže da svoj gusti tamnocrveni prošek radi od plavca malog, grožđa koje mota rasti na tustoj, kripnoj, a ne rahloj zemlji, da ga bere kasno, tek početkom studenog, kad se bobe na trsovima osuše i da od 100kg grožđa dobije između 8 i 10 litara prošeka jačine 24 do 28 gradi. Jedete li nešto što se peče na gradelama ili pripremaju Tripo i Ana u kuhinji, obavezno će vam za predjelo ponuditi riblju paštetu, koja je svojevrsni specijalitet obitelji. Tripo tvrdi – takvu je spremala njegova mama, a jedina je razlika to što su oni starom receptu dodali malo senfa. Pašteta je također tradicionalno viško jelo koje se pravilo od srdela ili tuna što su prerađivale u komiškim tvornicama ribljih konzervi, pa ih se uvijek moglo nabaviti. Otkad imaju plivarice, valja probati još jedno staro komiško jelo, srdele na ražanj, ali onih dana kad su noći bez mjeseca, pa su friške. Kad ih nema, ponuditi će vas onima iz savure. Gotovo svi naši gosti dolaze s morske strane iako od Visa do nad uvalu vodi nova cesta. Mnogi samo zbog jela doplove iz Hvara ili s Paklinskih otoka, koji su u blizini, samo 8 milja od Stončice. Dolaze i radi kupanja, pa čim se dogovore što će jesti i prezalogaje riblju paštetu, pođu na plažu. Zbog njih smo nasred plaže razapeli mrežu, pa sada ovdje imaju pravo igralište za odbojku na prijesku, što nema ni na puno razvikanijim plažama. Kad je jelo gotovo, zovemo ih za stol ili oni sami dođu ako su se točno dogovorili za vrijeme. Popodne odu, a tada su nam gosti oni koji su doplovili prije večeri da u Stončici noće, jer ovo je nautičarima omiljeno sigurno sidrište. Navečer je ovdije uvijek mir i tišina. Tripo je u pravu, ljetna noć na sidru u idiličnoj Stončici uvijek je jedan od najljepših događaja na điti. Nije nužnost da u njih jedete, dovoljna je već sigurnost da možete kad ste već usidrili, ako vas je volja, sjesti za njihov stol. Ipak gurmani, ljubitelji dobre tradicionalne otočne spize, k tome domaće da više domaća ne može biti, sigurno neće iz nje isploviti da ne kušaju nešto od onog što oni pripremaju.                                                                                                                                                                                                                                      GUSTOZA ĐITA, Radovan Marčić/Braslav Karlić

slike_o_nama1